Izgubila si opkladu! Rekla sam ti da će jednom ukapirati, pa makar i ovolike godine prošle. Ne kažem, ima ljudi koji shvate odmah, ali on je od onih sporijih. Al’ kad ukapira – ukapira za sve pare!

Petnaest godina se lomatam da mu objasnim da postoji zadovoljstvo u tome voleti samo jednu osobu, i da nije strašno reći joj to. Eto, do onomad me gledao kao da mu govorim o palatalizacijama. A u stvari, nije još bio dorastao… da se koncentriše.

Dobro, istina je da se ja koncentrišem malo brže nego većina vas. Ja kad hoću – a uglavnom hoću, očas posla uspem. Napravim misao, spakujem u nju sve što mi se sviđa, i ponesem je u krevet. Ujutru se polako iz nje izvučem kao iz kože, i ostavim je da me čeka. Može on da bude kakav hoće, moja koncentracija je jača, očas posla ga doradim. To sam pokušavala da ga naučim. Teško uči, ali ni ja se lako ne predajem. Progutam kad vidim da mu se nos sam oko glave okreće kad pored nas prođe cica sa dekolteom. Ili kad ga na svakih pola sata zove po neka „drugarica“, pa razgovor završava sa „ljubim te“. Računam, objasniću mu već da u meni ima sve ono što mu treba. Tiha voda roni stene.

Ma ja sam, bre, toliko ušla u njega da sam sebe istrenirala da mi ne smeta čak ni onaj njegov zagušljivi parfem. Ma, i da mi krene slatka jeza niz vrat kad ga osetim u gradskom prevozu…

Pa dobro, zeznula sam se što sam mu to ispričala. Nekako me pogledao kao da sam opsednuta njime. Nekako, kao da mu je bilo tesno, k’o vazduh da mu fali.

Posle mi doneo knjigu Ane Gavalde „Voleo sam je“! To je valjda bila poruka, šta znam. Otad sam mu i ja postala „drugarica“…

Pa zato sam i smela da se kladim. Ko će bolje da ga posavetuje od drugarice? Ko će bolje da ga sasluša, da mu podmetne rame za plakanje, i to?

Što bi mi bilo glupo mi bilo da te ošišam za opkladu? Pa nisam te motkom terala da me ubeđuješ da „od toga neće biti ništa“.

Sve što sam sanjala, doneo mi na zlatnom poslužavniku. Kaže, mnogo je razmišljao, i sve sam bila u pravu. Kaže, ja sam jedina koja ga je ikad razumela. Kaže, jedino mu moje telo odgovara. Kaže, dok je bio mlađi mislio je da se jede sve što leti, i da on mora od svačega po malo da gricne. A sad je shvatio – suština je u nečemu drugom… Kaže, sigurno je u pitanju neki karmički spoj koji je u ovom životu morao da se nastavi, i – udahni sad duboko – to što smo mi uspeli sada da osetimo, to je motiv da se živi, i treba da se poštuje, nekako na kosmičkom nivou!

A ja ga nešto gledam… ajd što lupeta, nego što mu one uši klempave…